-Piše: Dejan Đurović
Danilovgradski gimnazijalci održali su ovom našem neukom crnogorskom društvu niz lekcija. Najprije kada su obilježili godišnjicu NATO bombardovanja, pa onda kad su stav o vladajućem sistemu pokazali kroz pjesmu ,,Pada vlada”. I sada buntom za očuvanje ćirilice u svojoj školi. Najprije vas obuzme tuga jer su ,,tamo neki klinci” morali da se bave ovim pitanjima umjesto drugim temama od značaja za njihov razvoj. Mi, odrasli, morali bismo da im to obezbijedimo. Ali, zapravo to je sjajno. Sjajno je što DPS diktatura nije ubila njihov duh, iako je slomila, i bukvalno i simbolički, duh mnogih odraslih. Sjajno je što je duh mladih nesalomiv. Hvala Bogu na tome. I ovom lekcijom gimnazijalci su pokazali da njihov bunt, koji se može opisati i kao neminovni adolescentski, ima dubok smisao, doslednost i korijene. Oni su pokazali kako zaista srednja škola jeste vrijeme kad su mnogi od nas najiskreniji, najhrabriji, a i najpametniji. Tada nas još nisu slomili vjetrovi realnosti, pa znamo da ono što osjećamo svojim zaista i jeste naše. A da ono što zamislimo zaista može i biti – ne mirimo se sa stvarnošću s kojom se ne slažemo. Slušamo svoj, a ne glas javnog servisa, politički instalirane uprave škole, pa ni roditelja razočaranih u život i tranziciju iz koje nikad da izađu. Zato sledeći put kada ratujete sa svojom djecom oko vremena provedenog pred ekranom, ili oko visine džeparca, ili oko termina za izlazak, razmislite kako su te borbe samo dio njihovog unutrašnjeg života. Tog burnog mjesta u kom stanuju i Sveti Petar Cetinjski i Kristijano Ronaldo i Rasta. Nama je to, možda, nepojmljivo, ali i njima su neki naši idoli zasigurno neshvatljivi. Ipak, dužni smo da čuvamo prostore u kojima će voditi te svoje borbe. Zamislite koliko daleko je ovo društvo otišlo u negiranju svog nacionalnog identiteta kad su najmlađi ti koji nas podsjećaju na tradiciju i korijene!? I to na pismo! Na ćirilicu! Na slova! Na ono čime se izdvajamo i ponosimo u svjetskoj porodici naroda. Ključna poenta ove borbe je u činjenici da su se gimnazijalci zauzeli za jedno kulturno, istorijsko, NEMATERIJALNO nasleđe, odnosno dobro. U DPS-om razorenoj Crnoj Gori, gdje se i prijatelji i rodbina, i kumstva i poslovna partnerstva određuju prije svega motivom koristoljublja. Gdje se ljudska vrijednost mjeri brendovima, a vrijednost cijele države sumnjivim investicijama. Gdje se o obrazovanju govori samo kada se spinuje javno mnjenje da ne vidi još neki sumnjivi tender ili pljačku. Dok se u realnosti to obrazovanje koristi kao partijski poligon za kontrolu zaposlenih. E baš u takvom razorenom društvu ovi gimnazijalci jesu lučonoše (kako su ih već drugi nazivali). Ali nisu lučonoše svoje generacije, već svih nas. Na kraju, ne želim da im se obratim, samo ću reći da bih volio da se oni nama što češće i što glasnije obraćaju.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.